Mrve U Maramama Za Post I Pricest

AUTOR: PREDRAG MATVEJEVIĆ
Očev brat, moj stric Vladimir, nestao je u staljinskome logoru. Optužili su ga da ima srodnika u emigraciji, da širi propagandu protiv režima, čak i da „surađuje s trockistima“ s kojima nije mogao, i da je htio, stupiti u vezu. Djed Nikolaj, skrhan nesrećama, preživio je gulag kamo su i njega poslali, ali ne zadugo. Baka je poluluda hodala ulicama tražeći sinove i muža. Za vrijeme nacističke opsade Odese, godine 1941, djed Nikolaj je zadnjim snagama raznosio skromna trebovanja kruha iznemoglim starcima i staricama. Tetka Tusja mi je predložila da vidim čovjeka koji je bio u logoru s mojim stricem. „Stanuje u odeskom predgrađu. Zove se Pjotr“.
Sreo sam toga neobičnog čovjeka koji je bio u logoru s mojim stricem. Na njegovom su se licu mogli prepoznati neizbrisivi tragovi patnje. Ispričao mi je kako je stric Vladimir umro gladan kruha. S njima je bio, u istom logoru, slavni učenjak, botaničar, svjetski stručnjak za žito - Nikolaj Vavilov. Njegova teorija o porijeklu pšenice na visoravnima istočne Afrike, u Eritreji, gdje su izrasle prve i osnovne vrste te dragocjene žitarice, oslanjala se više na radove opata Gregora Mendela nego na Mičurinove pokuse koje je veličala svakodnevna propaganda. Vavilov nije želio izvršavati naloge koji su se kosili s njegovom savješću, nije htio obećavati po svaku cijenu „ružičastu budućnost“. Smatrao je da je bolje „strpjeti se“, upozoravajući da nitko ne zna hoće li ikad „roditi pšenica u turkmenskoj stepi ili sibirskoj tundri“. Napao ga je službeni ideolog agronomije i povjerenik tiraninov, Trofim Lisenko. Nikolaj Vavilov je zatvoren i zatim bačen u gulag. Tu se sprijateljio sa stricem Vladimirom. Provodili su dane i noći zajedno dijeleći koricu kruha, negdje kraj Saratova. Pjotr je govorio tiho, tiho, kao da se boji da ga ne čuje netko tko ga nije trebao čuti. „Ne znate što znači u takvim prilikama željeti kruha. Vaš ujak Vladimir je umro zapomažući: kruha, kruha!“

Htio sam pomoći starcu svijetlih očiju, koji je nosio rubašku, istrošenu ali čistu. Nije prihvatio malo novca što sam mu želio dati, da mu pomognem… Odbio je uljudno, ispričavajući se. Zamolio me da mu, umjesto toga, napišem „pismo o kruhu“ koji je toliko želio u svom životu. „Kojega ni danas nemamo ovdje dovoljno“.

Nastavio sam put po tadašnjem Sovjetskom Savezu te slijedećih dana, na svom nesigurnom ruskom jeziku, pisao pismo za Pjotra. Želio sam da bude jednostavno i dostupno čovjeku, koji je, zbog robijanja u gulagu, prekinuo školovanje. Pjotr je primio pismo, javila mi je Tusja. Ubrzo poslije toga je umro, „pričestio se koricom kruha“.

*

Nisam obišao mnoge krajeve svijeta, skromno je moje znanje o kruhu, govorio je hodočasnik. Kruh je svijet.

Ne režite ga, lomite kruh na dlanu, kazivao mi je monah iz Rostova na Donu. Molitva će vam biti uslišana. Plovili smo rijekom.

Za doček će nam ostati samo kruha i soli. Starica se nadala. Razišli joj se sinovi. Ostala sama. Živjela je u drvenoj izbi.

Kruha i vode. Teška voda ne teče k moru. To su riječi moga suputnika, iz Suzdalja. Mjerimo korake, a nemamo mjere.

Zaredale nerodne godine, klasje poleglo. Vojske smo morali prehraniti. Kruha i ljubavi, Vasiliso. Podijelimo naše jeseni.

Pamtimo hljebove koje umijesiše nevjeste s Juga. Sačuvajte nam u maramama mrve, za post i pričest. Snjegovi čuvaju u zemlji zdrava zrna.

Prognanik još hodi stepom, s onu stranu Jeniseja. Rasipalo se brašno, dan za danom. Tko će nas okupiti kao veseo narod? Kruha i vina.

Čuo se i poziv poslanika. Govorio je na sav glas da mu se ne izgube riječi. Kruha i kvasa, braćo. Gazili smo po blatu. Ovdje još ima bistrih izvora.

Pjevamo tiho na ovoj strani, jedva čujemo sami sebe: kora zemlje i korica kruha, Rusija je ravna. I to sam zapisao u pismu tebi.

Ne kanim nizati naslove knjiga o kruhu koje sam imao u rukama. Lako ih je naći drugdje. Neki se dugovi ipak ne bi smjeli prešutjeti. Nikolaja Vavilova većsam spomenuo, pročitao sam njegove glavne radove, nadahnute. Bio je kandidat za Nobelovu nagradu, nije je stigao dobiti. Pomogla su mi i razmišljanja Pjotra Kropotkina, zapisana u knjizi „Osvajanja kruha“. U borbi za kruh „potreba“ mora biti ispred „dužnosti“. „Pitanje kruha važnije je od svih ostalih pitanja“. Tako je govorio agnostik i anarhist Kropotkin, prozvan „crnim knezom“.

Nakon nesretnoga boravka u Odesi počeo sam se tako baviti „pitanjem kruha“, poetičkim i političkim. Čitao sam Osipa Mandeljštama i tragična „Sjećanja“ njegove supruge Nadežde. U prvim godinama nakon Oktobarske revolucije, pjesnici su bili suočeni s dužnošću da se „osvoji kruh za sve“. Mandeljštam je autor gotovo zaboravljenoga djela naslovljenoga „Pšenica čovječja“ (Pšenica čelovječeskaja). Želio je pomiriti „dvije euharistije“, vjerničku i agnostičku. Opjevao je goleme „Svete Sofije kruha, ispunjene kovitlavom toplotom, kadrom da uzdigne kupole.“ Kruh koji je pjesnik vidio „sjao je kao zlato tabernakula“, svetohraništa koje je na ruskom zvao daronosica, koje Grci zovu artofonos. Divio se ljepoti lepinje zvane kolobok - „Kolobov“ je bio Mandeljštamov pseudonim u mladosti. Pitao se „kako to raste krušno tijesto“ (hlebnaja opara). Čudio se kako odlomljeni komadićkruha - pripek - postaje u tijestu kvascem. Zatvorenici u sibirskim logorima nazivali su turia - komadiće tvrda i pljesniva kruha, umočene u vrelu i slanu vodu kako bi omekšali i ponovo postali pojedljivi. Mandeljštam je upozoravao svojom metaforom na nepogodu do koje može doći ako se „kruh prije vremena izvadi iz krušne peći“. Uoči svoga utamničenja, sredinom tridesetih, još je sanjao o „dragome kvascu svijeta“, iz vremena kad se borio da se „svijet promijeni“.

Mandeljštamovu smrt je opisao Varlaam Šalamov, koji je preživio gotovo dva desetljeća u lageru. Jednoga dana, netko od „besprizornih“ – osuđenih ne zbog politike nego zbog krivičnih djela – ukrao je Mandeljštamu njegovu porciju kruha svagdanjega. Zapomagao je kad se to dogodilo. „Kruh! Moj kruh!“ Umro je tako zapomažući.
[http://www.danas.rs/danasrs/feljton/mrve_u_maramama_za_post_i_pricest.24.html?news_id=151880]

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License