Hleb Od Mesavine Krompira Graska I Piljevine

AUTOR: PREDRAG MATVEJEVIĆ
Šalamov je zapisao u „Četvrtoj Vologdi“ svoju priču o tuđem kruhu: „Bio je to tuđi kruh, kruh moga druga. Trebovanje od tri stotine grama, hladno kao komad drveta. Stavio sam ga pod nos, i nozdrve su potajno ulovile jedva primjetan okus Kruha… Prevrnuo sam košaricu i nasuo na dlan nekoliko mrvica. Liznuo sam ih jezikom, usta su se odmah napunila pljuvačkom i mrvice su se istopile… Odlomio sam tri mala komadića veličine nokta na malom prstu, vratio kruh u kovčežići legao. Drobio sam i sisao te sitne mrve. I tako zaspah, ponosan na to što nisam ukrao kruh svoga druga.“ Susreo sam u emigraciji Aleksandra Solženicina. Povjerio mi je kako je, godinama nakon gulaga, stavljao noću pod jastuk štrucu kruha.
Armenski bard Daniel Varujan ubijen je u genocidu 1915, jednom od prvih koje je priredilo slavno dvadeseto stoljeće. Izboden je nožem u trideset i prvoj godini života, u koloni koja je išla prema logoru smrti, u pravcu Ararata. U džepu njegova ogrtača pronađen je rukopis pod naslovom „Pjevanje o kruhu“. Stranice su još bile umrljane krvlju:
Prolaze vjetrovi - ispod klasja, tamo gdje je mjesec ubrizgao mlijeko iz svoje amfore, dršće zrnje. Od gumna do sela, od sela do mlina - Prolazi more…
A kad nevjeste umijese dobar kruh neka to bude pjev ljubavi.
Do ruku mi je došla, davno već, knjiga talijanskoga pisca Prima Levija, njegovo svjedočenje o patnji u nacističkom konc-logoru, pod naslovom „Ako je i to čovjek“ (Se questo è un uomo). I tu zatječemo one koji u baraci „drugima kruh kradu… kao i one koji ne mogu raditi ono što se od njih traži“ i koje, prije nego ih ubiju, „šamaraju od jutra do večeri nazivajući ih ’dvije lijeve ruke’ (zwei linke Hände).“
Najiscrpnije djelo koje je dosad napisano o kruhu nosi naslov „Šest tisuća godina kruha“ (Sechstausend Jahre Brot). Autor mu je Heinrich Eduard Jacob, njemački Židov. Na kraju te knjige svjedoči o svom iskustvu u nacističkom konc-logeru u Buchenwaldu, gdje je dobivao kruh od „mješavine krumpira, graška i piljevine“. Pitanje je da li bi Jakob napisao svoju valjanu knjigu da nije bio na takvu mjestu i jeo takav kruh: s piljevinom, zamislite?
Za mojih sedamnaest godina „između azila i egzila“, u Francuskoj i Italiji, talijanskih godina naukovanja i emigracije, pomogli su mi svojim istraživanjima Arnaldo Luraschi, gotovo zaboravljeni autor „Kruha i njegovo povijesti“ (Il Pane e la sua storia), Massimo Montanari, kolega sa staroga Bolonjskoga univerziteta i Steven L. Kaplan, američki specijalisti za francuski kruh, Gabriel Mandel, Židov muslimanske vjere i sufitskoga opredjeljenja, proglašena „kanom“ u Koniji. Ne zaboravljam svoga ciganskoga druga iz bivše Jugoslavije, Rajka Đurića, koji je dio rodbine izgubio u logorima Drugoga svjetskog rata, a dio možda u nedavnom balkanskom ratu. Ihsan-u Sidki el-Amed obranio je izvanrednu doktorsku tezu o arapskome kruhu u Kuvaitu, koju mi je pisac Gamal al Gitani iz Kaira, kopirao i poslao u još neštampanom obliku - učinili su mi tako dostupnim stanovite izvore na arapskom jeziku, koji na žalost ne poznajem. Dragocjena mi je bila pomoćdvojice bliskih prijatelja, različitih i sličnih u isto vrijeme: Georges Duby iz Francuske i Piero Camporesi iz Italije prerano su nas ostavili.
Na početku trećega milenija pred nama ponovo iskrsavaju slike onih koji umiru od gladi, izmučena lica i unakažena tijela stanovnika takozvanoga „trećeg svijeta“, izbjeglica iz raznih krajeva Azije i osobito Afrike, s dalekih otoka Atlantika i Pacifika. U času kad pišem ove retke, na početku trećega milenija, više od milijardu ljudi na planeti nema kruha. To nas nuka da razmišljamo i pišemo o njemu na obalama Mediterana - nadomak mjestâ gdje se rodio taj kruh naš svagdanji.
Zajedničku knjigu o kruhu pisali su od najstarijih vremena do danas pjesnici, filozofi, znanstvenici, potičući i dopunjujući jedni druge. Kruh ima i svoju poetiku i svoju politiku. Prilike su ih često razdvajale jednu od druge i stvarale među njima jaz. Zapisi o kruhu mogu pomoći da se bezdan premosti - da se izbjegne šizofrenija.
U času kad ispisujem ove posljednje stranice, govori se posvuda o velikoj krizi i njezinim posljedicama. Za koje desetljeće čovječanstvo će brojiti blizu osam milijardi ljudskih bića od kojih, prema predviđanjima, gotovo dvije milijarde neće imati kruha - svaki četvrti stanovnik i stanovnica planete kao i njihova djeca. Želja za probitkom navodi gospodare da, umjesto žita, sade i uzgajaju čudno i neprirodno raslinje koje ima bolju prođu na tržištu, a na samu polju ostavljaju štetan trag: to zovu „bio-karburanti“ ili „agro-karburanti“. Trebalo bi da posluži kao zamjena za energije koje su postale preskupe. Slušamo glasove onih koji se protive i vide u tome „zločin protiv čovječanstva“. „Sve je manje mjesta za žito“. „Oranice se ne mogu više širiti“. „Pravo na hranu lakše je proglasiti nego ostvariti“. „Dijete koje umire bez kruha žrtva je ubojstva“.
Svi smo sudionici onoga što se zbiva oko nas, ili s nama. Suodgovorni smo.
Antropolog Lévi-Straus zapisao je u „Tužnim tropima“, prije nego što je navršio stotu godišnjicu života, da je „svijet započeo bez čovjeka i bez njega može završiti.“ Čovječanstvo je nastalo bez kruha i bez njega ne može opstati.
[http://www.danas.rs/danasrs/feljton/hleb_od_mesavine_krompira_graska_i_piljevine.24.html?news_id=151981]

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License